Zakladna bolnica

U Zagrebu sve do početka 19. stoljeća nije postojala prava bolnica, već tek nekoliko manjih hospitala, koji su imali više karitativan nego zdravstveni karakter. Za vrijeme velike epidemije (najvjerojatnije gripe) koja je zahvatila zagrebačku županiju 1785. godine, ozbiljno se osjetio nedostatak prave bolnice. Zato je Nikola Škrlec, veliki župan Zagrebačke županije isposlovao da se kamate od dijela Županije zagrebačke iz tzv. Hrvatske zaklade upotrijebe za gradnju bolnice u Zagrebu.

Zagrebački magistrat povoljno je riješio molbu koju mu je 1792. godine predao poseban županijski odbor, a u kojoj se tražilo dopuštenje da se nova bolnica sagradi na bivšem jezuitskom vrtu na Harmici (tadašnjoj periferiji grada), te da se na bolnicu prenesu zaklade i nekretnine starog gradskog hospitala ispod Kamenitih vrata, zaklade gradskih kapela Trpećeg Isusa na Harmici i Sv. Margarete (uz dozvolu biskupa) te da se novoj bolnici preda i ostavština građanina Stillera (koji ju je namijenio gradskoj bolnici). Uz to, magistrat je dodao bolnici i još neke ostavštine. Biskup Maksimilijan Vrhovac dao je suglasnost da se proda biskupska bolnica u Vlaškoj ulici i dobiveni novac upotrijebi za novu bolnicu. Pojedini građani dali su priloge u novcu ili građevnom materijalu.

Gradnja nove bolnice započela je 1794., međutim sporo je napredovala zbog nedostatka sredstava. Godine 1800., za vrijeme napoleonskih ratova, u Zagreb je došao veliki broj ranjenih i bolesnih vojnika, te novaka za vježbu, pa je biskup Vrhovac o svom trošku osposobio zgradu za vojnu bolnicu. Zgradu je vojska koristila kao bolnicu, ali i kao vojarnu, za skladišta i sl., što je sve oštetilo zgradu. Godine 1803. glavna skupština Županije zagrebačke odlučila je da se bolnica hitno popravi. Biskup Maksimilijan Vrhovac, kojeg je spomenuta skupština izabrala na čelo odbora za novu bolnicu, iz Požuna (današnje Bratislave) pozvao je red Milosrdne braće Ivana od Boga da preuzme upravu i opskrbu te nove ustanove.

Biskup Vrhovac je 4 listopada 1803. izdao zakladnicu nove bolnice. Ona je, kao opća bolnica, u sebi ujedinjavala nemoćnicu, bolnicu i umobolnicu, te imala i javnu ljekarnu i kapelu Trpećeg Isusa, koja je služila i za građanstvo. U nemoćnici je bilo mjesta za doživotno uzdržavanje 28 siromaha, u ksenodohiju bolnice bilo je 32 kreveta, a nešto je mjesta bilo i za umobolnike.

Zakladnicu je diplomom potvrdio car Franjo II u Beču, 16. ožujka 1804. Zagrebačka opća bolnica svečano je otvorena 23. kolovoza 1804.

Bolnička zgrada bila je jednokatnica s kapelicom Trpećeg Isusa u sredini, a imala je i velik vrt i voćnjak uz zgradu. Bolnica je ubrzo postala premalena, pa je biskup Vrhovac 1819. dao veliku svotu novaca kako bi se izgradio i drugi kat. Bolnica je tijekom vremena bila dograđivana prema vrtu i Gajevoj ulici (tada Bolničkoj ulici), tako da se početkom stoljeća sastojala od glavne zgrade od dva kata, tri dvorišta, jedne jednokatnice i oveće prizemnice. Popratne zgrade služile su kao spremišta, staje, konjušnice, mrtvačnica, a u dvorišnim zgradama bio je i odsjek za umobolne i odsjek za "bludobolne" djevojke.

Bolnica je nekoliko puta bila opominjana, čak i kažnjavana zbog nereda i nečistoće, iz čega se može zaključiti da redovnici Milosrdne braće nisu bili dovoljno revni u svom poslu.

Red Milosrdne braće, koji je bolnicom samo upravljao (njihov konvent se uzdržavao nizom nadarbina, prihodima od ljekarne i milodarima), neovlašteno se upisao u zemljišne knjige kao vlasnik bolnice. Zbog toga se u Zagrebu protiv njega vodila parnica koja je trajala od 1884. sve do 1916., a koju su redovnici izgubili. Parnicu je, u ime grada Zagreba, započeo odvjetnik Marijan Derenčin, a završio gradski odvjetnik Šime Mazzura.

Nakon toga je ispravljen upis vlasnika "Zavod milosrdne braće" na ime "Hospital u Zagrebu pod upravom konventa Milosrdne braće".

Službeni naziv bolnice tada je glasio Javna opća bolnica Milosrdne Braće na Jelačićevom trgu, odnosno Bolnica Milosrdne braće. Prema svome statusu bila je javna opća bolnica, odnosno privatna bolnica s pravom javnosti, što je značilo da je kraljevska zemaljska vlada jamčila za uplatu bolno – opskrbnih troškova.

Ova je bolnica bila prva medicinsko-nastavna ustanova u ovom dijelu Hrvatske. Dr. Rudolf Lamprecht, Zagrepčanin, magistar kirurgije i porodništva, otvorio je u bolnici 1812. privatnu kiruršku školu u koju se upisalo 10 učenika. Škola je ipak prestala s radom nakon prvog semestra, a dr. Lamprecht je otišao iz Zagreba.

Vrhovni upravitelj Bolnice milosrdne braće od 1832. bio je dr. Ivan Kristofor Daubach. Godine 1831. u toj je bolnici okulist Ivan Szabo obavio prvu operaciju (reklinaciju) katarakte.

Godine 1857. ukinuta je nemoćnica u bolničkoj zgradi, jer je na Novoj Vesi osnovana Gradska ubožnica.

Godine 1879. nemirni psihijatrijski pacijenti premješteni su u novoosnovani Zavod za umobolne u Stenjevcu. Tada je bolnica imala već oko 400 kreveta.

Godine 1871. u bolnici su osnovana dva odjela: za interne (unutarnje) i eksterne (vanjske) bolesti. Prvi pročelnik internog odjela bio je dr. Aleksandar Mraović ml., a eksternog dr. Josip Fon, začetnik moderne kirurgije u Hrvatskoj (uveo je antisepsu i prvi je u Hrvatskoj izvodio velike abdominalne operacije).

Godine 1894. osnovao je dr. Vinko Lušić Matković, prvi hrvatski školovani oftalmolog, Trahomski pododjel pri Eksternom (kirurškom) odjelu bolnice. Godine 1895. taj se pododjel osamostaljuje i bolnica dobiva i treći odjel – Očni.

Godine 1906. iz eksternog odjela izdvojio se još jedan odjel - dermavenerološki. Prvi voditelj bio mu je dr. Janko Thierry, pionir venerologije u Hrvatskoj.

Bolnica je još 1907. dobila prvi rendgenski uređaj (nabavio ga je tadašnji voditelj Kirurškog odjela, dr. Dragutin (Karl) Schwartz).

Osamdesetih godina 19. st bolnica je imala i ambulatorij u koji su dolazili vanjski bolesnici.

Ravnatelj bolnice od 1909. do 1930. bio je dr. Pavao Ćulumović, "otac hrvatske moderne interne medicine". On je u bolnicu uveo sustavnu laboratorijsku dijagnostiku, te održavao tečajeve iz interne medicine za praktične liječnike.

Tijekom vremena, grad se proširio i bolnica se našla u samom njegovom središtu, izložena buci i prašini, što nikako nije odgovaralo njezinim potrebama, a ni prostor same bolnice nije više zadovoljavao potrebe grada Zagreba.

Još 1883. zagrebačko Zastupstvo zaključilo je da se zamoli Vlada da što prije podigne zemaljsku bolnicu na nekom prikladnijem mjestu. Gradsko poglavarstvo još je krajem 19. stoljeća pokušalo dogovoriti s redom Milosrdne braće rušenje stare zgrade bolnice i izgradnju nove, no do konačnog dogovora ipak nije došlo.

Godine 1916. red Milosrdne braće je izgubio 32 - godišnju parnicu koju je vodio s gradom Zagrebom oko vlasništva nad bolnicom. Uoči sloma Austro- Ugarske Red je napustio Hrvatsku. Bolnicu je tada preuzela država, pa od 1918. nosi ime Opća javna zakladna bolnica pod državnom upravom u Zagrebu ili Zakladna bolnica (jer je krajem 18. st. bila građena uz pomoć mnogih zaklada).

Nakon što je u studenome 1919. upravu bolnice preuzela država, uprava bolnice nosi naziv Ravnateljstvo opće javne zakladne bolnice pod državnom upravom u Zagrebu.

Nakon Prvog svjetskog rata u bolnici je, uz četiri već postojeća odjela (Interni, Eksterni, Očni i Dermavenerološki), osnovano šest novih odjela:

1. Godine 1918. osnovan je Rendgenološki odjel (iz prijašnjeg rendgenskog laboratorija), prvi voditelj bio mu je dr. Laza Popović.

2. Godine 1919. dr. Ivan Herzog osnovao je Odjel za živčane i duševne bolesti, prvi takav odjel u Hrvatskoj. Pri odjelu je 1935. osnovao prvu mentalnohigijensku ustanovu u Hrvatskoj - Stanicu za psihohigijenu.

Početkom 2. svjetskog rata Neuropsihijatrijski odjel je rasformiran i pretvoren u Odjel za zatvorenike i u toj je funkciji ostao devet godina. Nakon priprema koje su trajale oko godinu dana, 11. veljače 1955. godine Odjel je ponovno nastavio s radom. Osnovao ga je i vodio prim. dr. Arnulf Rosenzweig.

3. Godine 1920. dr. Vladimir Ćepulić osnovao je Odjel za tuberkulozu, a 1921. prvi antituberkulozni dispanzer u sjevernoj Hrvatskoj. Dr. Vladimir Ćepulić postavio je osnove moderne antituberkulozne službe u Hrvatskoj. On je 1921. godine osnovao i Školu za sestre pomoćnice, prvu školu za stručnu izobrazbu medicinskih sestara u nas. Od 1921. do 1923. Škola je bila smještena u prostoru Zakladne bolnice, a nakon toga je premještena u Mlinarsku ulicu.

4. Godine 1920. osnovan je Otorinolaringološki odjel, kojemu je prvi voditelj bio dr. Milko Zec.

5. Godine 1926. osnovan je Ginekološko-porođajni odjel, prvi voditelj bio mu je dr. David Eisenstädter.

6. Godine 1928. osnovan je Ortopedski odjel, prvi voditelj bio mu je dr. Mato Šarčević.

Iz gradiva je vidljivo da je u bolnici, barem od 1929., postojala i Zubna ambulanta, koja je pripadala Zubnom odjelu. Bolnica je u to vrijeme imala preko 400 kreveta, gospodarstvo na Jelenovcu s vinogradom, voćnjakom, svinjogojstvom i šumom, te još neka zemljišta.

U bolnici se provodilo i cijepljenje Pasteurovim postupkom: dana 1. siječnja 1919. izdana je okružnica kojom je jevnost obaviještena da će se cijepljenje Pasteurovim postupkom vršiti u Zakladnoj bolnici, a primat će se osobe s cijelog područja države SHS. Osobe s vanjskog područja i kotara koje su bile upućene na antirabično zaštitno cijepljenje protiv bjesnoće u Zemaljski Pasteurov zavod u Zagrebu, primljene su na stan i opskrbu u Zakladnu bolnicu i u Bolnicu milosrdnih sestara, gdje su hospitalizirane 14 do 24 dana za vrijeme aktivne antirabične imunizacije.

Dana 8. listopada 1929. donesen je Zakon o osnivanju nove zaklade "Zakladna bolnica u Zagrebu". Utemeljitelji Zaklade bili su zagrebački Kaptol i Nadbiskupija, Zagrebačka oblasna samouprava i Općina grada Zagreba. Na ovu je zakladu prenesena sva imovina zaklade "Hospital u Zagrebu". Poseban Zakladni odbor voditi će poslove oko rušenja stare i izgradnje nove Zakladne bolnice.

Na sjednici gradskog zastupstva 29. siječnja 1930. odlučeno je da se do izgradnje nove zgrade, bolnica smjesti u prostor tadašnje Ortopedske bolnice na Sv. Duhu. Seljenje bolnice na Sv. Duh. započelo je u siječnju 1931. Ortopedska bolnica na Sv. Duhu je ukinuta i pretvorena u Ortopedski odjel Zakladne bolnice.

Odjel za tuberkulozu se nije preselio na Sv. duh, već u Rockfellereovu ulicu, gdje će uskoro (1934.) biti otvoren Institut za tuberkulozu, u kojem će se spojiti ovaj odjel i antituberkulozni dispanzer.

Rušenje stare zgrade Zakladne bolnice započelo je 16. veljače 1931., a trajalo je dva mjeseca. Na kraju je na očišćenom gradilištu priređena pučka veselica. Zemljište će uskoro biti rasparcelirano i prodano, na njemu će se sagraditi novi "zakladni blok".

Godine 1929. donesen je Zakon o osnivanju zaklade Zakladne bolnice u Zagrebu. Zaklada je osnovana "u cilju podizanja, uredjenja, upravljanja, izdržavanja i unapredjenja Zakladne bolnice u Zagrebu". U Zakonu se navodi da zakladnom imovinom, koja je u spomenutom zakonu nabrojana, upravlja Zakladni odbor. Zakladni odbor sastojao se od pročelnika i pet članova, a pročelnik odbora bio je načelnik grada Zagreba.

Nakon neuspjeha pregovora Zakladnog odbora s Medicinskim fakultetom, o gradnji nove Zakladne bolnice na fakultetskom zemljištu na Šalati, odlučeno je krajem 1934. da se nova Zakladna bolnica izgradi na Rebru.

Radovi na Rebru započeli su u prosincu 1935. Zbog ratnih teškoća nova je Zakladna bolnica otvorena tek 13. travnja 1942., a bolnica na Svetom Duhu preimenovana je u Državnu bolnicu. Međutim, do preseljenja ljudi i opreme iz stare Zakladne bolnice na Sv. Duhu u novu na Rebru nikad nije došlo.

Potkraj 2. svjetskog rata Zakladna bolnica na Rebru došla je pod nadležnost pod vojnomedicinske ustanove JNA, nedugo nakon čega je dobila status civilne bolnice i priključila se 1946. Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Bolnicu je Rješenjem Ministarstva narodnog zdravlja br. 438/46 od 26. srpnja 1946. preuzeo Medicinski fakultet u Zagrebu. Bolnica se od Medicinskog fakulteta odvojila 1963. i od tada je samostalna radna organizacija.

Bolnica na Sv. Duhu 60 (stara Zakladna bolnica), koja je preimenovana u Državnu bolnicu Zagreb, nastavila je raditi s ljudima i opremom nasljeđenim od prijašnje Zakladne bolnice i zato se može reći da je ona pravi sljednik stare Zakladne bolnice.

U vrijeme 2. svjetskog rata bolnicu je koristila vojska, a najveći dio bolnice zauzimali su kirurški i ortopedski odjel, dok su ostali odjeli bili svedeni na minimum.

Nakon Drugog svjetskog rata Državna bolnica na Sv. Duhu preimenovana je u Opću bolnicu "dr. Josip Kajfeš".

Zakladna bolnica je od početka svog djelovanja do kraja Drugog svjetskog rata promijenila nekoliko naziva:

1. Dok je njome upravljao red milosrdne braće zvala se Obća javna bolnica reda milosrdne braće u Zagrebu (Javna opća bolnica Milosrdne Braće na Jelačićevom trgu) tj. Bolnica milosrdne braće.

2. Nakon što je 1918. njenu upravu preuzela država nazvana je Zakladna bolnica pod državnom upravom, odnosno Opća javna zakladna bolnica pod državnom upravom u Zagrebu (Javna zakladna bolnica pod državnom upravom na Jelačićevom trgu).

U gradivu se za bolnicu u kasnijem razdoblju pojavljuju i sljedeći nazivi:

3. Zakladna bolnica pod oblasnom upravom u Zagrebu (u razdoblju između 1925. i 1930.).

4. Opća javna zakladna bolnica pod banskom upravom u Zagrebu (godine 1931.).

5. Opća javna zakladna bolnica pod banskom vlasti u Zagrebu (u razdoblju 1939.-1941.).

6. Državna bolnica Zagreb (preimenovana godine 1941. u, za vrijeme trajanja NDH).

Nakon završetka 2. svjetskog rata bolnica je preimenovana u Opća bolnica "dr. Josip Kajfeš".

Autor: daz.hr

• • • •

Dok je bila na Trgu bana Josipa Jelačića (do 1931. godine), bolnica je u prizemlju imala ljekarnu i razne dućane (salonska brijačnica Bazolli, tokarnica, gumbarnica), a "poslije g. 1860. Antun Jakić otvorio je svoju tiskaru i knjižaru da podpomogne književni i politički rad tadanjih rodoljuba. Bio je Jakić nerazriešiv drug i prijatelj Gjure Crnadka i Mije Krešića i ova su trojica bili prvi, koji su nastojali, da se "hrvatski" duh uvede u trgovački i obrtni sviet."